U kakvu se to „normalnu“ nastavu vraćamo?


Kako je danas i zvanično stigao dopis da od ponedeljka škole rade po prvom modelu (neki će reći „normalnom“ modelu), svi se nadamo da je ovo poslednji ovakav dopis i da ih neće više biti, odnosno da je ova pandemija okončana. Poslednje dve godine u obrazovanju smo imali nešto što smo zvali „nova normalnost“, iako je bilo sve samo ne normalnost. 🙂 

Mnogi analitičari će bolje od mene analizirati kako smo „prošli“ u prethodne dve godine i koliko su rezultati lošiji nego inače. Ma šta i koliko da analiziraju, rezultati te analize će biti takvi da je način rada u prethodne dve godine bio loš i da je uspeh učenika mnogo lošiji nego inače. Uglavnom ćemo čuti površne konstatacije, zasnovane na nekim kvantitativnim podacima i ličnom iskustvu. Ono što nećemo čuti je razlog zašto je to tako i šta treba preduzeti da nam se ne desi loša realizacija nastave i loši uspesi učenika još nekad. Nećemo čuti:

  • da većina nastavnika nije čula za pojam onlajn nastava ili Gugl učionica pre februara 2020. Nikada u životu. (možda vam ovo deluje preterano, jer vi koji ovo čitate niste prosečni nastavnici, ali na terenu je tako).
  • da su direktori škola, nadležni u ministarstvu i ŠU smatrali da onlajn nastava treba da funkcioniše tako što se časovi snimaju ili uživo prenose iz učionice.
  • da u školama ne postoji didaktičko-metodička podrška nastavnicima i učenicima u kriznim situacijama.

I nećemo čuti o još mnogo drugih problema koji su doveli do toga da nismo spremni za „normalan“ način rada u 21. veku. Čućemo samo ono što nije bilo dobro, a razlog zašto nije bilo dobro nećemo čuti. Uglavnom ćemo analizu završavati na tome da niko nije bio spreman za ovako nešto. Pa, nije baš niko … ja znam da u našem sistemu ima mnogo nastanika koji su bili spremni, jer su radili na sebi i svom razvoju.

 

Pametni ljudi i menadžeri umeće da iskoriste ovo što nam se desilo u prethodne dve godine i pripremiće svoje škole i sisteme za neko buduće vreme. To buduće vreme nam može doneti neku sličnu nevolju kao što je bila ova sada, a može biti i nešto drugo, potpuno novo.

Moramo napraviti sistem koji može da reši bilo kakvu nevolju. 

Ako je problem u donosiocima odluka, onda se mora predvideti novi sistem koji će zameniti dosadašnji način i uvesti nov način rada zasnovan na krizi. Ne možemo da menjamo ministarstvo i direktore, ali možemo da napravimo neke procedure ili pravilnike o tome šta ćemo da radimo kada se ovako nešto desi.

Ako je problem u kompetentnosti nastavnika, onda moramo da vidimo gde je „zapelo“ sa stručnim usavršavanjem. Jer stručno usavršavanje je trebalo da nastavnike, vaspitače, stručne saradnike i direktore pripremi za teške situacije, a ne samo za „plivanje u mirnoj vodi“. Treba izvući zaključak i promeniti model stručnog usavršavanja ili makar motivacije za stručnim usavršavanjem. 

Pre dve godine svi smo smatrali da je naše obrazovanje dotaklo dno. Rezultati učenika su bilo lošiji nego prethodnih godina i imali smo mnogo zamerki na funkcionisanje sistema. A nakon toga imamo nešto što je još lošije – uspeh koji je tada dotakao dno, sada je još niži. Kako je to moguće? 

Sada želimo da se vratimo na to stanje pre 2020. godine. Želimo da se sve ovo što pre završi i da se vratimo normalnom načinu rada. U stanje za koje smo smatrali da je loše. 

Onlajn nastava je nešto što je moralo da nam se desi. Nismo želeli da idemo tim putem u mirnim vodama, ali smo morali u nemirnim. Sam model ove nastave je odličan, nudi mnogo više mogućnosti i za nastavnike i za učenike. To je model nastave u 21. veku, ali kod nas se nekako nije primio. Zašto je to tako … naveo sam samo neke razloge, vi slobodno nastavite niz. 

Uvoditi nešto na silu u sistem nije dobro. Za dobru i kvalitetnu nastavu je potrebno široko znanje didaktike, metodike, pedagogije i, naravno, digitalne veštine. Kako sve to uvesti u sistem je pitanje za donosioce odluka, ali ono što je očigledno je to da bez toga ne može. Pad kvaliteta je proizveo i pad motivacije, i kod učenika, a posebno kod nastavnika. Poseban problem će biti da se motivacija nastavnika vrati. Danas, kada su nam plate najveće (u apsolutnim vrednostima, nikako u kupovnoj moći), motivacija je najniža. Znači … novac nastavnike ne motiviše da rade bolje. To je čak i dobro, ali mora se naći šta je ono što nas motiviše. 

Da se ovaj naš izlet u onlajn, kombinovanu ili neku „novo normalnu“ nastavu ne bi završio toliko neslavno, nadam se da će donosioci odluka imati svest i razumevanje da u didaktičko uputstvo svakog predmeta u nastavnom planu i programu uvedu da se najmanje 25% časova mora realizovati putem interneta. Eto, to je jedan od mojih predloga kako bismo mogli da dodatno razvijamo i učenike i nastavnike i pripremimo ih za vremena koja nam dolaze. Ne samo za teška vremena, već i za „normalna“ vremena … jer, hteli mi to ili ne, onlajn nastava je realnost u obrazovanju. Odnosno, u kvalitetnom obrazovanju. 

Na kraju i nije sve tako crno. Ima tu mnogih svetlih tačaka. Od učenika, nastavnika, škola i do državnih institucija. Ali, ne smemo se oslanjati na izuzetke. Uvek ćemo se zakloniti iz kolektivne odgovornosti, ali kada bi svako u svojoj školi, vrtiću napravio makar malu promenu i uzeo ono što je bilo pozitivno u prethodne dve godine, unapredio, iskoristio, primenio u radu … to bi bio napredak. Nadam se da nas ima dovoljno za tu promenu.  

 

Leave a comment

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *