Bot, trol, hejter … na koga se ugledaju deca?


Cilj ovog teksta je da malo više razmislimo o našem ponašanju na internetu i o bezbednosti, a pošto sam nastavnik, ovo će biti u cilju bezbednosti naših učenika. Kroz neke primere i mali eksperiment koji sam napravio prikazaću vam gde grešimo. Puno je projekata u svetu, pa i u našoj zemlji, koji se bave bezbednošću na internetu, ali uglavnom ciljanih ka mladima. Ali, da li možemo nijma da pomognemo i da ih naučimo ako se mi ne ponašamo zrelo i odgovorno? Ako znamo da se deca u životu najčešće ugledaju na roditelje, rođake, pa i nastavnike, da li to važi i za ponašanje na internetu, na društvenim mrežama?

Mi nastavnici treba da znamo da naše pisanje na društvenim mrežama mogu da pročitaju učenici iako nisu naši prijatelji. Sve naše objave i statuse u nekim grupama mogu da vide ako su članovi tih grupa (osim ako ih nismo blokirali). Ako nas vide da se tamo ponašamo neodgovorno, stvoriće sliku o nama, ma koliko se mi u školi trudili da budemo drugačiji. Zašto mislimo da je svađa sa kolegama na internetu drugačija od svađe u zbornici ili na hodniku … pa nakon toga uđemo u učionicu da učenicima pričamo o toleranciji, izbegavanju svađa, razumevanju? Možda smo nekada mogli da razdvojimo naš profil na internetu od nas samih, ali danas nas ti virtuelni identiteti predstavljaju kolegama, učenicima, roditeljima, zatim i poslodavcima, komšijama … celom svetu.

Ali pre nas nastavnika, oni gledaju svoje roditelje, rođake, komšije i drugare. Kako se mi to ponašamo? Iako mislite da ovaj tekst nije za vas roditelje koji imate malu decu ili decu koja su već odrasli, svoji ljudi, ipak je ovo generalno, stvaranje slike o sebi. Iako sam već pričao o tome da digitalni identitet nije slika na fejsbuk profilu, mnogi to i dalje misle. Kada se svađamo ili raspravljamo sa drugom slikom na fejsbuku, smatramo da će se to zaboraviti ili da niko neće primetiti. Ako imamo nalog na društvenoj mreži, a pazite, ne zove se džabe DRUŠTVENA mreža, znači da želimo da budemo deo neke zajednice. Fejsbuk je ogromna društvena mreža, ali princip je isti kao da smo na savetu roditelja u obdaništu ili školi, ljudi nas vide i cene na osnovu naših postupaka.

Kakve to veze ima sa ponašanjem odraslih?

U poslednjih 10-ak dana u Boru i na društvenim mrežama je puno aktivnosti oko ekološkog protesta. Neću da pišem o protestu i razlozima, nije to tema ovog posta, ali koristiću ga kao primer. Bor spada u jake internet zajednice, puno je individualaca iz Bora koji imaju razvijenu svet o korišćenju interneta i žive od njega. Neko se razvija brže, neko sporije, neko odustane, ali pojavio se i veliki broj ljudi koji više nisu mladi, nekada su bili učenici, studenti, a sada aktivni članovi i prave svoje digitalne identitete. Za njih možda nema bojazni da će njihova internet bezbednost biti ugrožena, kao kod učenika, ali oni upadaju u neku drugu zamku. Svi mi, često vođeni nekim idealom, stavom ili emocijom reagujemo i komuniciramo emotivno na društvenim mrežama. Sasvim logično, ljudi smo. To je sasvim OK i to se vidi. Ali loše je kada naše lične profile stavimo drugima na raspolaganje, odnosno, kada pišemo ono što od nas traži stranka ili firma ili prijatelj, rođak … Tada postajemo ‘botovi’. O botovima na našoj internet sceni ima puno tekstova koji su pisali mnogo stručniji ljudi od mene, ali ono što je u slučaju #protestbor karakteristično su “kompanijski” ili “korporativni” botovi.

Baš u slučaju #protestbor internet je bio inicijator ovog skupa, konkretno fejsbuk, a na fejsbuku se vodio (i dalje se vodi) mali rat  između pristalica jedne i pristalica druge strane. Opet neću da zalazim u to ko je tu u pravu, ali botova je bilo i sa jedne i sa druge strane.  Kada kažem botova, ne mislim samo na lažne naloge, već i na profile ljudi koji su morali da pišu ono što ne misle. Većina njih će se kunuti da to stvarno misle, ali potpuno je jasno da su mobingovani i pišu po direktivi. Ovo tvrdim, jer kada znate da šef u firmi naloži  da se pronađe nekoliko radnika koji će braniti firmu na internetu i još dodate nekoliko stranačkih botova, pa i angažovanje osobe iz firme da ih obuči kako da pišu … sve je jasno i lako ih je prepoznati.

Eksperiment: Čitanje interneta

Kada sam video najezdu ovakvih  komentara , postavio sam jedan  komentar  u njihovom stilu, potpuno sarkastičan, koji naravno nema veze sa mojim stavom. Bar će oni koji me poznaju i pogledaju moje profile malo bolje shvatiti moja razmišljanja po tom pitanju, ali većina nas ne analizira tako internet i društvene mreže. Naravno, botovi koji su dobili zadatak, a uglavnom ne znaju da čitaju  internet, pogotovo društvene mreže, oduševljeno su prihvatili i delili moj komentar. Kako su to uglavnom radnici u firmi koji ne žele i ne umeju da rade ovaj posao, nisu znali šta i kako, pa su jedni od drugiih prepisivali i kopirali jedno te isto i tako smo došli do situacije da je moj sarkastični komentar postao materijal za botove. Ovo je čist primer kako mi površno koristimo informacije sa interneta i ne razmišljamo o posledicama, a želimo da to naša deca rade. OK je što želimo, ali moramo primerima da to i pokazujemo.

Naravno, tu nije kraj. Na ove objave, počinje da se nadovezuje druga strana koja uglavnom negativno komentariše i donosi zaključak o meni, pritom ne kliknuvši na moj profil da uopšte vidi o čemu se radi. Još veća površnost.

Da ne pričam o otvaranju fejsbuk grupa i za jednu i za drugu stranu, pa statusi na tim grupama, komentari … u svakom slučaju, reći ćete da je to normalna stvar na internetu. Na žalost nije, ne služi interent za te stvari. Mladi ljudi koji sada ulaze iz ubeđenja u stranku ili neku firmu veruju u to da je bot radno mesto. Oni jasno rade te poslove verujući da je to nešto sasvim normalno. Oni veruju da je strategija koju su im rekli “internet stručnjaci” tipa: „Na osnovu informacija pristiglih u inbox, prenosimo …” ispravna strategija da napišemo svoje mišljenje, ali da se ne izdamo. Najžalosnije je to što stranke i firme imaju čitaoce za ovakvu komunikaciju. Još je veća žalost što ovo sebi dozvoljavaju ljudi koji su direktori nekih preduzeća, njihovi podređeni, mladi stranački aktivisti koji žele da napreduju misleći da je to samo tamo nešto na internetu. Ne služi tome internet.

Ako sam ja uspeo jednim komentarom da prevarim nekog, šta mislite kako deluju predatori na društvenim mrežama koji vrebaju mlade ljude. Oni su mnogo veći stručnjaci od mene, profesionalci, a mladi su uglavnom neiskusni. Mada, sada kada vidim kako se i stariji ponašaju, predstoji nam veliki posao edukacije na svim poljima i za sve starosne strukture. Nije internet sve što leti … razmislite malo i pokušajte da mislite svojom glavom.

A evo kako nas vide deca …

Leave a comment

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *