Stručno usavršavanje u svetu


Polovinom novembra prisustvovao sam jednom predavanju (odnosno, bio sam prisutan na dva predavanja) na konferenciji Aktuelnosti u obrazovnom sistemu RS. Konferenciju već treći put organizuje Mreža RC i CSU i, na žalost, ovog puta sam uspeo da ispratim samo ova dva predavanja.

Znate da imam visok standard prema predavačima i nastupu na konferencijama, ali sada su moja očekivanja ispunjena, nastup je bio OK, a predavanja iznad proseka.

Naime, Ivan Savić iz ZUOV-a održao je predavanje na temu SU zaposlenih u obrazovanju – svetski okviri i šteta je što ovo predavanje nije zabeleženo nekim video snimkom (možda i jeste, ali ja nisam video) jer su informacije veoma važne za nas zaposlene. Ivan je predstavio trend u stručnom usavršavanju, kao i primere kako se to realizuje u drugim sistemima obrazovanja. Ja ću ovde pokušati da vam prenesem samo deo predavanja. 

slika preuzeta sa sajta RC Čačak

Na početku je predstavio tradicionalni model SU, koji se zasniva na karakteristikama da je vremenski ograničeno, da zavisi od finansijskih mogućnosti, inicirano je promenama u sistemu i očekuje se prenos znanja na polaznike. Pored toga, kvalitet zavisi od realizatora/voditelja, ograničeno je grupama, a odgovornost je uglavnom na drugima. Ovo je ono što preovladava danas.

Sa druge strane je profesionalni razvoj, koji karakteriše kontinuirano usavršavanje nezavisno od skupova, čiji je rezultat lična promena i lični razvoj, nezavisnost od kvaliteta realizatora/voditelja, a odgovornost je na pojedincu. Ovo je ono što nazivamo „samoodgovornost u stručnom usavršavanju“, odnosno unutrašnja motivacija za SU, a ne spoljašnja.

Da bismo imali kvalitetno stručno usavršavanje, neophodna je unutrašnja motivacija pojedinca, koja u sistemu obrazovanja varira u zavisnosti od nekoliko faktora. Ova motivacija varira i u drugim sistemima, ne samo u obrazovanju, ali je za sistem obrazovanja karakteristična i može se predstaviti kroz određene faze, razdoblja u karijeri. Na tabeli ispod su prikazane faze u karijeri zaposlenog u obrazovnom sistemu (najčešće nastavnika).

Izvor: Bolitho, R. (2009). Materijali nastali za potrebe projekta jačanja kapaciteta AZOO, Suvremeni pristup stručnom usavršavanju; Huberman, M. (1993). The lives of teachers

Na osnovu ovoga vidimo da je najidealnija faza za SU kod zaposlenog kada on ima između 7 i 25 godina radnog staža. Ovih 18 godina je faza profesionalnog razvoja učesnika, ali ona je nedovoljna da bismo ceo sistem unapredili. Možda je ovo nekad bilo dovoljno, ali danas kada su promene u svakodnevnom životu, tehnologiji, didaktici tako brze i česte, i ako se ne usavršavamo 22 godine, nećemo imati kvalitetan sistem.

Kakav je profesionalni razvoj u svetu?

Na sledećoj slici prikazan je grafik sa državama, odnosno obrazovnim sistemima i procentom nastavnika koji se stručno usavršavaju za period 2013-2014. . Izdvojiću neke od država i razloge za podatke koji daju njihovi sistemi obrazovanja. 

Izvor: OECD

Vidimo da je Španija u vrhu po broju nastavnika koji se SU. Ovo može da se obrazloži time što je u Španiji do 2010. godine bilo dovoljno obrazovanje do trogodišnjih diplomskih studija, pa su se oni dodatno stručno usavršavali. Svaki obrazovni sistem ima neke svoje karaktersitike, ali da bismo nekako povezali SU nastavnika i rezultate rada nastavnika uzećemo PISA test kao relevantan test za procenu rada sistema obrazovanja. Po ovom testu države koje su među boljima su Singapur i Finska. Karakteristično za njihovo stručno usavrašvanje je da su njihovi nastavnici sa najvišim stepenom obrazovanja (master i više), a posebno je to što je njihov sistem SU usmeren na transverzalne kompetencije.

Transferzalne kompetencije ne odnose se na posebnu disciplinu, oblast ili posao, već na znanja i veštine koje se mogu koristiti u različitim situacijama i kontekstima. Ove kompetencije su važne za nastavnika jer ga osposobljavaju da se brzo i funkcionalno prilagođava novim okolnostima i promenama. One su deo ključnih kompetencija, poput kreativnog i inovativnog razmišljanja, veštine komunikacije, prezentacije, organizacije, timskog rada, medijske i informacione pismonosti …

Ako uzmemo Južnu Koreju kao primer, ona je karakteristična jer je želja za obrazovanjem protkana kroz sve segmente društva. Kod njih je jako razvijen „obrazovni sindrom“ – samo 5% najboljih studenata može predavati u državnim školama, ogroman je naglasak na digitalnim kompetencijama i oni su prva država koja je štampane udžbenike zamenila digitalnim.

U SAD je jako razvijena praksa neposrednog stručnog usavršavanja (face-to-face), ali je vid onlajn obuka dominantan. Onlajn okruženje ima ulogu da promoviše obrazovnu zajednicu. U SAD je jako razvijena gejmifikacija u nastavi, koja je dovela do mnoštva programa stručnog usavršavanja.

Ono što je danas svuda prisutno je upotreba IKT-a u obrazovanju i ovo je karika koja jako vezuje sve procese, pa samim tim i stručno usavršavanje nastavnika i ostalih zaposlenih u sistemu obrazovanja. Na kraju možemo da zaključimo da ne postoje kvalitativno novi oblici stručnog usavršavanja, već je fokus pomeren sa standardnih oblika SU na one koji uključuju multidisciplinarnost i interakciju sa roditeljima, školom i zajdnicom.

Hvala Ivanu, jer mi je ustupio prezentaciju i podatke neophodne za ovaj članak. 

Leave a comment

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *